Dragi brucoši, bliži se taj trenutak kada ćete napustiti zavičaj i toplo porodično gnezdo i otisnuti se u pustolovinu poznatu kao studentski život. Bilo da pripadate grupi onih koje Vršac „smara“ i jedva čekate da odete ili ste pak uplašeni zbog ovih velikih promena koje vas čekaju, u jedno budite sigurni-studentski život je definitivno najbolji period života. Ali o tim ozbiljnim temama ćemo drugi put. Ovog puta pričamo o nečemu što bi vam malo ko govorio.
Elem, kao neko ko je dogurao do četvrte godine fakulteta, i to ( nije da se hvalim) prilično uspešno, što je, uzevši u obzir moju urođenu trapavost i nesnalažljivost u izvenim situacijama, potpuna misterija (videćete u nastavku), odlučila sam da sa vama podelim neka svoja ne tako slavna iskustva života u Beogradu i da pokušam da vam olakšam ovaj tranzitni period. Prvo i osnovno što bi trebalo da znate jeste da se gafovi uvek i svima dešavaju i počnite da se navikavate na to i da gledate stvari sa smešnije strane. Lakše je, verujte mi.
- GRADSKI PREVOZ
Neprijatelj #1 svakog mladog čoveka koji iz provincije dođe u prestonicu.
Koliko god često da ste dolazili u Beograd i koliko god ga poznajete (ili mislite da ga poznajete), šansa da se izgubite je obrnuto proporcionalna šansi da seniorska reprezentacija Srbije postane svetski prvak u fudbalu. Dakle, jasno vam je na šta aludiram. To gubljenje može da podrazumeva da ste promašili autobus/tramaj/trolu ili da ste seli u dobar prevoz, ali u pogrešnom smeru, pa čak i samo da ste sišli na pogrešnoj stanici. Svakako, panika koja krene da vas trese i znoj koji vas obliva u tom trenutku su užasno jezivi, pogotovo ako vam se tako nešto desi u kasnim večernjim satima ili ako žurite na jutarnje predavanje.
Međutim, čak i ako uspete da ubodete i tačan prevoz i smer i da znate stanicu na kojoj treba da siđete, u Beogradu postoji još jedan problem. RADOVI. Iz nekog meni krajnje nepoznatog razloga, vlasti u prestonici vole početkom juna da raskopaju pola grada i, normalno, to ne završe do oktobra. Što će reći:
- ukinu se određene linije (ako ste srećković kao ja, upravo one kojima idete na faks) ili;
- izmene se trase prevoza koje koristite pa se šlogirate kad završite na petom kraju grada;
- stvore se neopisivi saobraćajni čepovi i gužve pa, recimo, od Pravnog fakulteta do Slavije idete 15 minuta pa od Slavije do Autokomande 25, iako bi vam inače trebalo duplo manje vremena;
- kao da sve ovo nije dovoljno loše, ako, ne daj bože, padne kiša pa se od tih raskopanih ulica napravi blato do kolena = katastrofa.
Naravno, postoje i neke vanredne situacije, da recimo nestane struje pa tramvaji stanu i nastane kolaps ili, još gore, da vam se pokvari prevoz. Meni se jednom pokvario tramvaj na sred Slavije, a napolju- kijamet...kažem ja, srećković.
Elem, još jedan problem gradskog saobraćaja je što su prevozi uglavnom toliko krcati da ne možete da uđete u njih. Bukvalno. Pa čekate sledeći. Ili se gužvate među 1000 ljudi, a vazduha nema jer su, ako je zima, prozori zatvoreni i grejanje uključeno na maksimum, ili ako je leto, napolju ima 35 stepeni a unutra 40. Ali, ruku na srce, nije tako stalno, ja vam pričam o najgorim scenarijima čisto da vas pripremim. Istini za volju, dođe nekad i polu prazan autobus, nekad čak i nov, čist i to. Mislim, dešava se.
Ako već pričamo o prevozu, moramo spomenuti i najomraženije likove u istom-fantome (čitaj, kontrolu). Najviše operišu početkom meseca. Tako recimo dolazi bus na stanicu, uđe gomila nekih ljudi među kojima i ta fantomska trojka koja volšebno vadi aparate za kontrolu i samo odjednom čuješ onu jezivu rečenicu: „KONTROLA U PREVOZU, MOLIMO PRIPREMITE SVOJE KARTE“. Mučenici koji nemaju kartu u trenutku preblede, krenu da se guraju ka vratima, beže ko od kuge na drugu stranu busa, ali ako ne uspeju da uteknu, popiju kaznu i bivaju izbačeni iz prevoza. Ima doduše i finih kontrolora, pa te samo zamole da siđeš na sledećoj stanici, bez kazne i to. Svakako, oni su baksuzi i ako imaš neki kolokvijum/ispit nije dobro da ih sretneš.
- PRIMERI
1.Oktobar 2014, prvi vikend mog brucoškog života. Cimerka i ja otišle kući jer nam je već prva nedelja faksa izgledala prestrašno. Vraćamo se u Beograd vozom, sa koferima težim od nas i gomiletinom stvari koje bespotrebno vučemo sa sobom. Loša navika koju i danas imam. Elem, kao da nije dovoljno što imamo te preteške kofere, naše familije, uplašene da smo gladne, strpaju nam po 2 velike torbe krcate hranom, dovoljno da nahrani bataljon vojske. Sa tim bagažom, nas dve treba da promenimo 2 busa da bismo stigle do stana. Jedan od tih autobusa je ozloglašena 26, prilično raspadnuta, ali to vozačima ne smeta pa lupaju po gasu k’o blesavi. Plan je sledeći-cimerka ulazi prva, ja dodajem stvari pa ulazim za njom. Vrata se za mnom nisu ni zatvrorila, „Miško“ dade gas, a mi sa svim stvarima popadasmo po autobusu. Ona razbila koleno, ja lakat, pukle kese, prosule se činije sa hranom po busu-dakle, havarija! Pola busa se smeje, a druga polovina nam pomaže da skupimo sve. Stižemo do naše stanice, plan isti: ona izlazi, ja dodajem stvari, ali „Miško“ zatvara vrata meni pred nosom i daje gas! Ja se iz petnih žila proderem da stane na sred ulice i izlećem iz prokletog busa psujući mu sve po spisku. Godinu dana nakon toga nisam ušla u autobus 26.
2.Prva nedelja faksa, dolazi mi kuma iz Novog Sada na neko takmičenje koje se dešava na mom faksu i ja treba da je sprovedem. Zaboravljam da je nedelja i da prevozi idu ređe. Kasnimo. Na stanicu dolazi tramvaj 9L, to je super, on ide do Slavije pa ćemo odatle na neki bus do Voždovca. Ulazimo mi u taj tramvaj, ali on ne ide kuda sam ja mislila da će ići. Kontam ok, ovuda se njime nikad nisam vozila, ali sigurno je to to. Međutim, prelazimo Železnički most, dolazimo do Ušća, meni i dalje ništa nije jasno. Pitam jednu gospođu: „Izvinite, kad će Slavija?“ Žena me tužno pogleda i kaže: „Ovaj ide u Blok 45, Slavija je u drugom smeru“.
3.Ponedeljak, idem na prvi kolokvijum u životu. Kiša lije k’o iz kabla, potop k’o u Bibliji. Propuštam prvi bus jer ne uspevam od gužve da se ukrcam. Kao za baksuz, već 10 minuta drugog busa nema. Počinje panika, zakasniću. Kišobran ne pomaže, pokisla skroz. Konačo, 5 minuta kasnije stiže bus, ukrcavam se. Kod „Franša“ ulazi fantomska trojka - kontrola. U JEBOTE, POČETAK MESECA. Naravno da sam zaboravila da uplatim bus plus. Šta mislite, ko je to bio izbačen iz autobusa sa sve kaznom od 8000 dinara? Pogađajte triput. Sreća pa sam krenula sat vremena ranije i što je iza mog išao još jedan bus. I baksuzima u inat, dobila 10 na kolokvijumu.
Šta je poenta ovog teksta? Nemam pojma. Ali ću se poslužiti rečima Milana Gutovića: „Ne znam zašto sam vam ovo ispričao, ali ne može da škodi. A čim ne škodi, znači da koristi“. Ako ništa drugo, možda sam uspela da vas nasmejem.