Milana Batrnjin

Milana Batrnjin

“Talenat” je termin kojim se svi olako razbacujemo u različitim kontekstima. Koristimo ga da opišemo pevače i glumce prilikom njihovog performansa. Neretko ćete čuti sportskog komentatora kako govori o sirovom talentu nekog sportiste. Učitelji i profesori biće impresionirani detetom koje rešava kompleksne matematičke zadatke, namenje mnogo starijem uzrastu. Danas čak postoje takozvane agencije za talente, koje smatraju da je to dobra roba koja se retko nalazi, nešto što treba kupiti i preprodati. Pol Sezane je rekao “Ja sam više prijatelj umetnosti, nego tvorac slika”. Upravo je to lepota bilo kog hobija ili posla, taj dečiji, razigrani stav prema njemu. Kada počnemo da uzimamo talenat zdravo za gotovo i da ga tretiramo kao običnu robu sa pijace, on gubi svoje čari. Andrea Veselinović, učenica naše Gimnazije i svojevrsna umetnica, smatra da ono što umemo dobro, treba da radimo isključivo zato što to sami želimo, iz puke ljubavi. 
 
Kako je moguće u izobilju umetnosti naći baš ono što volite, a da pritom imate talenta za to? Andrea je oduvek nešto crtala i slikala: “Sa 12-13 godina otkrila sam ljubav prema slikarstvu, pa i sam talenat koji posedujem, tako da ovaj period smatram početkom svog bavljenja umetnošću”. Ona nije izabrala slikarstvo, već je ono izabalo nju. To je bila sudbina, nešto već predodređeno i negde u zvezdama zapisano. Slikarstvo ju je spopalo bez pitanja i želje, a nakon što je otkrila svoj dar, prihvatila ga je i prigrlila, ne želeći da ga protraći. 
Sada, kada ste pronašli ono što volite, a u ovom slučaju to je slikarstvo, postavlja se pitanje: Šta slikati i gde naći inspiraciju? Za Andreu, inspiracija može biti bilo šta, neki pejzaž koji je videla na filmu, nešto što je pročitala u knjizi, zamislila u glavi… Ali, ono što je pokreće, nalazi i u svojoj okolini; prirodi, ulicama, sopstvenim mislima i osećanjima... Andrea kaže: “Inspiracija dođe sama, a ja treba samo da je uhvatim!”
Kada imate i inspiraciju kojom raspolažete, sledeće pitanje je: Kako to preneti na papir, a da izgleda isto onako kako ste osmislili? To nije nimalo lak posao, jer je i sam Pikaso rekao: “Slikanje je prokleto teško-uvek misliš da si uhvatio inspiraciju, a u stvari nisi!”. U moru načina i stilova koje možete primeniti u slikarstvu, Andrea je izabrala impresionizam. Ona je više fascinirana klasikom i “starim” načinom bavljenja umetnosti nego modernim, jer je i sama zaljubljena u staromodne stvari.
Iako uvek treba težiti originalnosti i autentičnosti, uzori su uvek tu da od njih pokupimo ono što je valjano i da njihove greške izbegavamo. Pošto voli sve grane umetnosti i kulturu uopšte, Andreini idoli su pre svega impresionistički slikari Vinset Van Gog, Pol Sezan i Klod Mone, ali i pisci kao što je Edgar Alan Po. Njihovi citati i dela takođe umeju da budu veoma inspirativni i da podstaknu želju za stvaralaštvom. 
Kroz sliku možemo ljudima da prikažemo ceo naš svet, a Andrein svet zapao je za oko onima koji se razumeju u umetnost, pa ona već dve godine za redom osvaja prvu nagradu na likovnoj manifestaciji “Paje Jovanovića” u kategoriji 15-18 godina, a u istoj kateogoriji je osvojila prvo mesto među srednjim školama u Banatu.  “Uprkos mojoj ljubavi prema slikarstvu ne vidim sebe kao osobu koja će se baviti ovim poslom i u budućnosti. Mada, naravno, uvek će biti u mom životu, a ja ću i dalje slikati.”. Iako joj slikarstvo verovatno neće biti profesija, Andrea misli da bi bilo sjajno imati svoj atelje, pogotovo u svom stanu ili kući.
 
Slikanje je zaokupljeno sa svih deset atributa vida: Tama i svetlost, čvrstina i boja, forma i pozicija,  daljina i bliskost, pokret i mirovanje. Iako sve ove stavke počivaju na čulu vida, za slikarstvo se ipak kaže da je posao slepog čoveka. On ne slika ono što vidi, već ono što oseća o onome što je sam sebe ubedio da je video. Možda je tajna dugog života svih slikara upravo to što je svaka slika nova avantura ili ipak to što se nikada ne osvruću na prošlost, već uvek gledaju ispred sebe, u nešto novo i uzbudljivo. Sigurno je to da svi slikari svakim pokretom svoje četkice i svakom novom bojom na platnu, ovaj svet čine šarenijim i bogatijim za jedno umetničko delo.
 
Andreine slike možete pogledati u galeriji.
 
utorak, 29 decembar 2015 17:10

Izbor za najlepšu jelku

Takmičenje u kićenju jelke održava se u ŠC Nikola Tesla drugu godinu za redom. U izboru za najlepšu jelku takmiče se među sobom četiri razreda ove škole. Pobednik će biti onaj razred čija jelka bude imala najviše glasova, odnosno ona koja očara najviše ljudi svojom interesantnom pričom.
 
Jelkice su kićene po godinama, tj. učenici prvog razreda kite jednu, učenici drugog razreda drugu itd. Svaka od četiri ukrašene jelke ima svoju priču koju su osmislili učenici. Prvaci su svoje drvo ukrasili radosnom crvenom bojom sa puno šljokica, u skladu sa predstojećim praznicima. Drugaci su dodali zanimljive štrikane ukrase, koji neodoljivo podsećaju na ručne radove naših baka. Trećaci su napravili interaktivnu jelku, gde uz pomoć Android aplikacije možete da promenite boju ukrasnih bombonica. Maturanti su hteli da na još jedan zanimljiv način ovekoveče matursku ekskurziju, pa su svoje drvo ukrasili fotografijama iz sunčane Paralije.
 
Glasanje je otvoreno 26. decembra i trajaće do 14. januara 2016. Jelkice možete pogledati na sajtu škole i usput glasati za onu koja Vam se najviše dopada. Tako ćete pomoći učenicima ŠC Nikola Tesla da i ove godine izaberu najkreativnije ukrašenu jelku.
 
utorak, 17 novembar 2015 14:34

Kroz objektiv vršačkih gimnazijalaca

Od početka svog postojanja pa sve do danas, čovek je pretrpeo mnoge fizičke i duhovne promene, menjao je načine života i prošao kroz različite kulturne stilove. Ono što se zadržalo u čovečijoj prirodi tokom svih tih promena jeste ispoljavanje svojih misli i osećanja kroz umetnost. Svima je dobro poznata podela umetnosti na sedam grana: arhitektura, ples, vajarstvo, muzika, slikarstvo, književnost i film. Međutim, u 21. veku, lepim umetnostima dodaje se nova, osma grana – fotografija. Danas svako može da uslika neki trenutak koji deluje zanimljivo pomoću telefona ili aparata, ali to nije dovoljno da bi se takva fotografija nazvala umetnošću. Da bi se smatrala umetničkim delom, fotografija u posmatraču mora da pobudi različita osećanja i emocije. Ovo mišljenje, kao i ljubav prema umetničkoj fotografiji, dele i dva školska druga: Nikola Ribarov i Miloš Živković.

Nikola i Miloš su učenici četvrtog razreda prirodno-matematičkog smera u Gimnaziji. Njihovo prijateljstvo prevenstveno je zasnovano na istim interesovanjima i hobijima, ali se sa godinama učvrstilo i svakodnevno se dorađuje. Njih je veoma lako uočiti u masi ljudi, jer oko vrata uvek nose svoj zaštitni znak – fotoaparat.

Miloš je ljubav prema fotografiji nasledio od oca, koji se profesionalno bavi ovim poslom i koji ga je uvek vodio sa sobom na snimanja. Zavolevši fotografisanje, Miloš je počeo amaterski da se bavi ovim hobijem još pre deset godina, a profesionalno pre sedam godina. Sa druge strane, Nikolina ljubav prema fotografiji rascvetala se nakon što jepre šest godina dobio svoj prvi fotoaparat kao novogodišnji poklon. Bio je to prosečan fotoaparat, ni sličan onima koje koriste profesionalni fotografi, ali je on bio dovoljan da u Nikoli probudi strast za ovom umetnošću.

Za fotografiju se kaže da je ona „nema pesma“ i to je upravo ono što ih je obojicu privuklo ka ovom hobiju; mogućnost da ljudima prikažu svet onakvim kakvim ga oni vide bez ijedne jedine reči. Njihovo oštro oko i smisao za detalje nisu promakli ni ostalim znalcima fotografije, pa su tako obojica imali uspeha na različitim konkursima; Nikolina fotografija se našla na naslovnoj strani novina Vršačka kula, a Miloš je osvojio prvo mesto na konkursu “Vršac kroz moj objektiv”, koji je organizovala Unija studenata.

Predmet njihovog fotografisanja uglavnom je priroda. Fascinira ih njena spontanost, neukrotivost i lepota. Nikola posebno voli da fotografiše munje, svetlost i svetlosne efekte uopšte, dok Miloša očaravaju građevine, čija se gordost ne može opisati ničim drugim, do pravilnom igrom svetlosti i senke. Za Miloša je fotografija iz hobija prerasla u profesiju I on bi voleo da nastavi da se bavi njome u budućnosti, što profesionalno, što zbog svog ličnog zadovoljstva. Za razliku od njega, Nikola ne bi voleo profesionalno da se bavi ovim poslom. On smatra da su umetnost i stvaranje sastavni deo svakog čoveka i da ih ne treba mešati sa profesijom. Miloš svoje slobodno vreme uglavnom provodi sa prijateljima, dok se Nikola bavi I nekim drugim kreativnim stvarima, kao što su na primer: pisanje, slikanje, grafički dizajn, pravljenje raznih električnih naprava… Zato ima običaj da kaže kako je njegov hobi stvaranje.

Obojici je interesantno to kako neki sasvim običan predmet ili pojava mogu da postanu nesvakidašnji i očaravajući samo jednim pogledom kroz objektiv. Ta drugačija perspektiva navodi ljude da preispitaju svoj pogled na svet i način na koji razmišljaju o stvarima. Sadržaj fotografije reflektuje ono što leži u nama, jer ono što vidimo ukazuje na ono što mi zapravo jesmo. Široko je raširena zabluda da će fotografija biti bolja ili lepša ukoliko je foto-oprema skuplja, dok je u stvarnosti to sasvim suprotno: nedostatak opreme, a višak ljubavi i posvećenosti čine fotografa kreativnijim i fotografiju zanimljivijom. U ovom magičnom svetu ne postoje zakoni ni pravila. Postoje samo dobri fotografi.

Njihove fotografije možete pogledati ispod.

  • 1
  • 2
  • 3

OpstinaVrsac

ClickMan

PricajmoOTome

ArchLAB

OklagijaRS

iserbia

TOV

VrsacMOJKraj

KulturniCentarVrsac

eVrsac

edukacija

VAK

Cefix

parakvadvs

PokrajinskiSekretarijatZaSportIOmladinu