Nebojša Milić je Vrščanin, a trenutno doktorand na fakultetu Baylor u Teksasu, SAD. Njegov put je bio veoma raznovrstan, te on nakon gimnazije odlučuje da upiše Ekonomski fakultet u Novom Sadu, a svoje dalje školovanje nastavlja u Nemačkoj, na Westfälische Wilhelms-Universität Münster. Jedno do njegovih brojnih postignuća jeste i rad na ICIS konferenciji (International Conference on Information Systems), koja se održava svake godine kao svojevrsna "olimpijada" za naučne krugove u disciplini informacionih sistema.
Tema prošle ICIS konferencijeu Fort Worth-u je bila New Frontiers, a to su i uradili. Pomerili su granice i uključili polja i vidike koji prethodno nisu bila integrisani s disciplinom informacionih sistema.
Sa Nebojšom smo razgovarali prvenstveno o njegovom radu na organizaciji konferencije, ali i o prethodnim i budućim aktivnostima.
Pre svega, šta je tačno ICIS i kako si se ti priključio tome?
Najpre, ICIS nije ISIS iako slučno zvuče kada se izgovore ne Engleskom jeziku. (smeh) Nije uvek lako ljudima objasniti da nije u pitanju organizacija islamske države, posebno u razgovoru sa sponzorima. ICIS je naučna konferencija koja se organizuje svake godine i na kojoj se nalaze predstavnici naučne discipline informacionih sistema. Ovo ogromno okupljanje uključuje od 1000 do 1500 predstavljenih radova u oko 60 sesija i 180 prezentacija.
U okviru mog akademskog radnog angažmana (koji je sastavni deo doktorskih studija), postoje tri dela koje je nužno ispuniti. Prvi deo koji obuhvata oko 60 odsto jeste istraživanje, drugi deo koji obuhvata 30 odsto jeste predavanje, a poslednjih 10 odsto je takozvani service u šta spada ICIS.
Koja je tvoja uloga na konferenciji?
Ja sam na ICIS-u jedan od koordinatora, dakle moj posao jeste da sve prođe kako treba. Postoje tri regiona: Amerika, Evropa i Afrika, Azija i Pacifik, a ja kao koordinator se staram da ako recimo neko iz Kine želi da vidi da li ima mesta za njegovo istraživanje na konferenciji, on ne mora da zove direktno mene, već tim koji je u Australiji da mu oni pomognu. Ovakva vrsta timova prisutna je u oko 180 zemalja, pri čemu to nije u pitanju isključivo organizacija samog ICIS-a, već globalne organizacije naše discipline AIS- Assosiation for Information Systems. Regionalni koordinatori su veoma bitni, jer je lakše svakome da rešava problem iz svog regiona s obzirom na to da je verovatno bliži tim problemima od globalnih komiteta u kojima sam ja služio.
Još jedna bitna stvar su takozvani tracks, odnosno vidovi klasifikacija unutar konferencije igrupacija u okviru zasebnih tema. Svaka konferencija ima oko 20ak grupacija. Kao primere izdvajam Economics in IS (kako informacioni sistemi mogu da utiču na neki ekonomski pokazatelj), kao i Neuro-informacione sisteme koji su meni trenutno vrlo interesantni.
Da li je moguće da postoji jednakost između svih tema?
Mi kao koordinatori moramo da se pobrinemo da grupe budu usklađene i da se poštuju pravila konferencije na nivou svih grupa. Na primer, ne želimo dopustiti da neko pošalje rad vezan za ekonomiju i da ima drugačija pravila od istraživača koji publikuju u neuroIS disciplini. Naravno, apsolutno svi detalji ne mogu biti apsolutno identični jer su u pitanju drugačije metodologije i drugačiji standardi. Na primer, za razliku od ekonomije, kada proučavate nešto u neuro sferi, ona je mnogo bliža medicinskim istraživanjima a to diktira i drugačije aršine koji se po prirodi stvari moraju razlikovati. No, tehnička registracija, način referenciranja izvora, formati koji se koriste- sve je to standardizovano i mi se staramo da ta standardizacija bude primenjena na sve koji žele učestvovati na konferenciji. Još jedan od izazova jeste to što drugačiji istraživački sistemi imaju i drugačiji pristup kako treba da izgleda jedan naučni rad, a naš zadatak je da i tu pronađemo sredinu i shvatimo šta bi „idealni“ naučni rad trebalo da sadrži i da propišemo formu prema kojoj bi se taj „idealni“ naučni rad trebalo podneti.
Čini se da je ta cela provera neverovatan proces. Kako to funkcioniše?
Najveći problem je u tome što nama pristigne oko 10 000 radova, što nužno zahteva izgradnju sistema koji će proveravati da li su se ljudi držali propisanih pravila. Na primer, neko nekad nenamerno zaboravi da formatira reference. Referenciranje je veoma bitno, jer je rad koji koristi tuđe zaključke i nalaze a bez referenci, plagijat. Neki to rade nehotice i nesmotreno, dok neki to ipak rade sa prikrivenom namerom prisvajanja tuđih zasluga.
U suštini, mi smo izgradili sistem koji se delom sastoji od koordinatora, a drugim delom od softvera, koji u prvu ruku pregleda da li je rad tehnički i formalno prihvatljiv. Ukoliko je rad "sumnjiv", dodeljuje mu se red flag, odnosno, crvena zastavica, nakon čega se rad šalje kod koordinatora na pregled. Kada dobijemo podatke od tog sistema, napravi se dodatni vid sortiranja. "Nepopravljivi" radovi dobijaju „desk reject“, gde im kažemo da postoje ogromna odudaranja od propisanih standarda i da se rad ne može ni razmotriti za prihvatanje. Ukoliko je greška ipak manja, šaljemo radove na tehničku doradu. Kada se osiguramo da su radovi originalni, inovativni i da poštuju formu, sistem se prebacuje na takozvane sudije, ili track chairs, koji svakom radu dodeljuju revizore. Revizori koji nužno moraju biti izuzetno upoznati sa tematikom radova koji su im dodeljeni na reviziju čitaju radove i određuju da li je zaista napravljen napredak vredan publikovanja na najvažnijoj konferenciji naše discipline. Po svakom radu se nalazi 3 reviewer-a, odnosno revizora koji uvek ostaju anonimni krajnjem autoru rada.
Na čemu je vaš fokus i kako ste zadovoljni funkcionisanjem sistema?
Naš fokus je na unapređenju nauke, stvaranju novih znanja i publikovanju rezultata rada. Sistem verovatno nije savršen, ali za sada dobro radi. Kada se inicijalna faza završi, odnosno kada revizori daju svoj sud, dolazi do seče knezova. (smeh) Od svih pristalih radova, bira se najboljih 5%. No, ni ti radovi ne prolaze odmah, već se vraćaju na doradu inicijalnim autorima, gde se dorađuju i najsitniji detalji. Autori tada mogu da dorade rad u zadatom roku ili da odustanu od publikovanja na konferenciji. Ukoliko odluče da nastave, radovi se po doradi ponovo prosleđuju na reviziju i ako se ispostavi da je sve pod kontrolom, radovi dolaze do konferencije. Mi se i tada sve vreme trudimo da je proces i dalje anoniman a novostvoreno znanje primenljivo i novo. Kad se proveri i to, pravi se konačni spisak gde dolazimo do približno 3% koji svoj rad prezentuju na konferenciji.
Ovako izgledaju pripreme za konferenciju, a kako je to na samoj konferenciji?
Na samoj konferenciji, sistem i dalje mora da radi besprekorno, jednako onaj vidljivi i onaj nevidljivi sistem. Koordinatori se tada staraju o raznim stvarima, počevši od toga da li će recepcija u hotelu biti odgovarajuća, da li je kongresna hala spremna, koliko novca je koji sponzor dao i kolika će mu biti kompenzacija itd. Ukoliko jedna osoba nije zadovoljna nečim, nezadovoljstvo je potrebno ispraviti ukoliko je to ikako moguće. Kad sve to prođe, najčešće ostaje puno zamerki, pri čemu se među delom akademske zajednice neosnovano smatra za koordinatorovu krivicu ako je recimo recepcija u hotelu bila drska. Posle toga ja, kao koordinator, moram da obrazlažem zašto je recepcija bila drska u kasnijim izveštajima. (smeh) Praksa je da se po završetku jedne konferencije organizacioni komitet zameni, no ja sam i ove godine učestvovao u radu iste konferencije koja će se sada održati u Irskoj. To me dovodi do zaključka da verovatno nisam ništa kardinalno zabrljao tokom mog prethodnog angažmana.
Kako ste do sada prolazili sa zamerkama, da li ste imali nekih interesantnih događaja u vezi sa tim?
Sve u svemu, komentari se dele na mali broj onih koji kažu da je konferencija bila prihvatljiva, još manji broj koji je oduševljen i ogroman broj koji se žali na sve i svašta.
Jedna od zanimljivijih zamerki je glasila ovako: Zašto je vebsajt bio narandžaste boje kad je poznato po izvoru tom i tom da narandžasta boja dekoncentriše, pri čemu je i uredno citiran i sam izvor, odnosno 3 naučna rada koja su potvrdila da narandžasta boja dekoncentriše posetioce. Tada sam lično proverio te radove i saznao da u njima zapravo stoji da narandžasta boja dekoncentriše jedino ako je intenzitet svetla u određenim granicama. Daljnje, rekao sam asistentu da citira određenu rečenicu kako „naša“ narandžasta ipak ne dekocentriše posetioce, s obzirom da je izvor svetla (na primer monitor) daleko slabiji od izvora korišćenom u citiranim studijama. Takvih primera ima bezbroj.
Koja su tvoja očekivanja od ovogodišnje konferencije?
Prošlogodišnja konferencija je bila u Forth Worth-u u Texasu i smatrao sam je donekle svojom, jer je bila u mom regionu i mojoj neposrednoj blizini. Ove godine, decembra, konferencija će biti organizovana u Dablinu. Očekivanja od ove konferencije su da će se akademska zajednice Evrope uključuti u malo većem broju, te da će konferencija biti u duhu Evropske akademije. Evropa ima malo drugačiji pristup nauci od Amerike, te se nadamo i da ćemo uspeti da napravimo balans između inovativnosti (koja je centralna odlika pronalazača) i forme koja već postoji u akademiji. U akademiji kao i u naučnim istraživanjima, se veoma razlikuje termin naučnik i pronalazač. Na primer ljudi često kažu da je Tesla bio naučnik iako je on bio pronalazač, a naučnik je neko ko će da pročita brdo izvora, citira polovinu od njih i umesto da napravi nešto revolucionarno, pomera disciplinu za malo. Mi najnovijim ICIS-om želimo pokušati da ta dva sveta, naimence svet inovativnosti i “suve” nauke, približimo jedno drugom.
Za kraj, koji su tvoji planovi za budućnost?
Moji akademski planovi su najviše u takozvanim neuralnim interfejsima namenjenim širokoj potrošnji (consumer devices). Nadam se da ću uspeti da pomerim granice u toj sferi.