“Koliko se vlast ili društvo pruži, toliko se pruža i novinarstvo. Svi misle da novinarstvo menja društvo, a zapravo je apsolutno suprotno. Kada sve saberem, osamdesetih i devedesetih godina, u toku najtežih vremena za Srbiju, ja sam pisao slobodnije nego neke moje kolege danas”.
Jedan od najuticajnijih srpskih književnika današnjice, srpski Den Braun - Vanja Bulić. Između ostalog, bavio se i odbojkom i novinarstvom, pisao za sve značajnije novine bivše SFRJ i ostvario se u svim poljima. Sa Vanjom smo pričali o njegovom toku života i profesije, kao i o planovima za budućnost.
 
Koliko se Vaše pisanje sada razlikuje od Vašeg pisanja na početku karijere?
 
Pre svega, razlika je u tome što sam sada potpuno posvećen tome. Sada sam u penziji i mogu da se posvetim samo pisanju knjiga, dok je onda bilo mnogo više obaveza, na radiju, televiziji, novinama, sve u isto vreme. Vuklo me je to što sam se bavio baš novinarstvom, koje se znatno razlikuje od današnjeg, tada je sve to bilo mnogo sporije. Izdao sam knjigu "Devedeste" u koju su uključena četiri romana koja su štampana devedesetih godina i velika je razlika u odnosu na sadašnje.
 
S obzirom na to da je novinarstvo veliki deo Vašeg života, kakav je Vaš stav o današnjem novinarstvu?
 
Novinarstvo je uvek onakvo kakvo je društvo. Koliko se vlast ili društvo pruži, toliko se pruža i novinarstvo. Svi misle da novinarstvo menja društvo, a zapravo je apsolutno suprotno. Pre svega, lako je uočiti koje novine pripadaju kojoj političkoj opciji i shodno tome diktira im se šta da pišu. Kada sve saberem, osamdesetih i devedesetih godina, u toku najtežih vremena za Srbiju, ja sam pisao slobodnije nego neke moje kolege danas. Vidim da više stvari slobodnih mogu da dam u knjigama nego što oni mogu da daju u novinama. 
 
Napisali ste pregršt knjiga, da li postoji neka koju biste izdvojili kao omiljenu?
 
Da, u pitanju je knjiga "Oko otoka" zato što je to porodična priča. Moj tata je bio na Golom otku i onda sam ja napravio priču kako živi porodica golootočana u periodu od pedeset godina. Podnaslov knjige je : Sve laži u ovoj knjizi su istinite. A to je zato što sam ja, koristeći sebe kao glavnog junaka ubacio i priče nekih drugih ljudi koji su kroz to prolazili. Tako da, iako bi se to moglo smatrati za laž vezano za mene, istina je za neke druge ljude, a to literatura dozvoljava. Ova knjiga je doživela četvrto izdanje u koje sam ubacio rehabilitaciju očevu, kao svojevrsnu zaokruženu priču.
 
Kao što ste spomenuli, veoma ste porodični orijentisani, koliko je porodica uticala na Vašu celokupnu karijeru?
 
Prvo, ono što je glavno pitanje uvek i bilo vezano za mene, jeste pitanje porodice. Ja sam jedno vreme čak bio i urednik Praktične žene. Najveselije knjige su mi opet vezane za porodicu, "Kako sam gajio blizance", "Drugo stanje", "Muškarac u izvesnim godinama", pa i sad ova najnovija knjiga "Zašto bog nema auto" sadrži dosta priča o porodici. Sve se to vidi, ko ima sreće u porodici, to se vidi kroz njegovo pisanje, njegova dela imaju više humora, mada kažu da su humoristi inače gorki ljudi. 
 
Koliko ste istorijski potkovani što se tiče Vaših knjiga?
 
Ko god da čita moje knjige, misli da sam ja istoričar, ali to nije tako. Kad se pripremam za neku knjigu, meni treba šest meseci priprema materijala i šest meseci da je napišem. Za tih šest meseci nađem svu moguću literaturu na internetu vezanu za tu temu. To nije uvek lako, moraš da budeš veoma pažljiv, zato što različiti izvori imaju različit ugao gledanja. Dela kao što su "Jovanovo zaveštanje", "Jovanov pečat", "Dosije bogorodice", dao sam mom prijatelju monahu da ne napravim neku religijsku grešku. Zbog toga ljudi često misle da sam ja neki veliki poznavalac religije, a nisam čak ni siguran da sam religiozan čovek. 
 
Mnogo ljudi baš zbog toga Vaša dela smatraju istorijskim.
 
Da, to je zato što tajne danas ili tajne sa početka srednjeg veka, rešavaju neki ljudi danas. Na primer, jedan od mojih glavnih junaka je novinar! Pošto danas nema više istraživačkog novinarstva, sada ga ima u mojim knjigama i sada ja malo živim kroz mog glavnog junaka, koji je, takoreći, moj alter-ego. 
 
Koji su Vaši planovi za budućnost, da li planirate neku novu knjigu?
 
"Zašto bog nema auto" je relativno skoro izašla, a ja svakoj priči dam po 6 meseci pa krećem sa skupljanjem. Tako će mi pred sajam knjiga izaći nova knjiga pod nazivom "Pasoš za nebo", koja je vezana za tajnu anđela u Mileševi. Naziv je nastao tako što je policija svojevremeno davala pasoš "grubim momcima" da ubijaju po Evropi, što bi rezultiralo i ubistvom njih samih, pa su tako dobijali propusnicu, odnosno pasoš za nebo.
Objavljeno u Studentski intervju
nedelja, 03 januar 2016 09:33

Vanja Bulić: "Moral je glavna stvar!"

"Ili se bavi nečim kako treba ili nemoj uopšte! Ako si moralan čovek, onda ćeš početi da razmišljaš prvo o sebi, a onda i o onome kome daješ neku poruku. Verujem da nema većeg oružja koje dajete nekom u ruke od televizije i novina".
 
Vanja Bulić, novinar i književnik, autor je bestselera „Dosije Bogorodica“, „Jovanovo zaveštanje“  i „Simeonov pečat“. Bio je član rok sastava „Sidro“, profesionalno se bavio odbojkom, a u novinasrtvu se obreo slučajno jer, kako kaže, imao je mnogo talenata, a nije znao čime želi da se bavi. Pisao je u svim značajnijim novinama bivše Jugoslavije, od  „Omladinskih novina“, preko „Prosvetnog pregleda“ do čuvene „Duge“. Paralelno je radio u štampanim i elektronskim medijima, a smatra da je sada najuspešniji, jer se konačno fokusirao samo na jednu stvar- pisanje. Kaje se što nije završio fakultet. Dobitnik je nagrade „Zlatni beočug“ za trajni doprinos kulturi Beograda. 
 
Sa Bulićem govorimo o njegovoj poslednjoj knjizi, uzbudljivom trileru „Teslina pošiljka“, u kome otkriva manje poznate činjenice o bombardovanju Narodne biblioteke 6. aprila 1941. godine i odnošenju velikog arhivskog i kulturnog blaga jedne zemlje, novoj knjizi na kojoj trenutno radi, ali i o vremenu kada je „novinastvo bilo drugačije, istraživačko, a pomalo i detektivsko“.
 
Vaša poslednja knjiga „Teslina pošiljka“  već je izašla u sedmom izdanju. Da li ste zadovoljni reakcijama publike?
 
Da, zadovoljan sam reakcijom publike, ali sam apsolutno nezadovoljan reakcijama službene javnosti. Poruka te knjige je da se začeprka po onome o čemu se godinama ćuti jer se apsolutno vidi da je to pokradeno. Kao što su pre dve godine Nemci „slučajno“ našli biblioteku Gece Kona. To je nemoguće. Navodno se nalazila u Univerzitetskoj biblioteci u Berlinu. Još su dvojica Nemaca koji su radili u Narodnoj biblioteci kasnije radili u  Beču. Pokušao sam  da dogovorim da promociju knjige radimo na ruševinama Narodne biblioteke, ali su mi  nadležni rekli da ne žele da se mešaju u to.
 
Zbog čega? Da li je politika umešana u to?
 
To je vezano za arhivsko i umetničko blago koje je ukradeno. Kada su Rusi i Amerikanci upali u Berlin, pokrali su sve što su Nemci pokrali po čitavoj Evropi. Sad se to sve nalazi u američkim i ruskim muzejima. I sad kako to dokazati? To su komplikovani diplomatski putevi. Osim toga, zašto bi Nemci zapalili nešto što ima toliku vrednost? Prvo će ga ukrasti pa reći da je zapaljeno. A i zašto bi rušili jednu od najlepših zgrada kad su rušili civilne i vojne zgrade, a najlepše zgrade ostavljali da bi ih koristili? 
 
Teslina pošiljka je zapravo paket koji je Tesla poslao KUD-u „Tesla“. O čemu se tu tačno radi? 
 
U Beogradu je između dva rata osnovano Kulturno umetničko društvo “Nikola Tesla”. On je 1932. godine društvu poslao trobojku, šivenu njegovom rukom, koplje i znak društva, koji je sam kreirao, a to je harfa probodena munjom. U tom periodu  je i svom sestriću Nikoli Kosanoviću poslao nekoliko telegrama u kojima govori o zracima smrti, koji su bili namenjeni odbrani Jugoslavije u ratu koji sledi. Gde su nacrti tog projekta?  Rusi tvrde da su se projekata dokopali Amerikanci, jer je policija sedam dana držala zatvorenu hotelsku sobu u kojoj je Tesla preminuo, a Amerikanci su sigurni da se on nalazi kod Rusa, jer je Tesla navodno bio ruski špijun. Ali, očigledno je da ni jedni ni drugi nemaju te nacrte. Da su ih Nemci otkrili, Drugi svetski rat bi imao drugačiji ishod. To implicira da se oni još uvek nalaze negde u Srbiji.
 
Da li ste razmišljali o ekranizaciji romana?
 
To ne zavisi od mene. Takav film bi bio jako skup. Ovo nije čist umetnički film, ovde se govori o istorijskim činjenicama. A tu postoji još jedan problem. Ljudi dugo čekaju da dođu do novca za svoj prvi film, a kada dođu do njega, onda ekranizuju svoj scenario, potpisuju se kao dramaturzi, reditelji, da bi izvukli što više para.
 
U knjizi ste napisali ovu rečenicu: „Veliki novinari moraju biti jednostavni i dobri ljudi, a hrabrost koju ispoljavaju u tekstovima je odlika njihovog morala“. Šta je za Vas hrabrost?
 
Objasniću ti to na primeru iz „Duge“.  Moja supruga me nikada nije pitala, ni kad sam išao na ratište ni kad sam pisao protiv Arkana, zašto to radim. Shvatila je da se ja bavim takvim poslom. Ne smatram sebe hrabrim čovekom, ali kad vidim ono što sam radio, vidim da je to hrabro u odnosu na ono šta su drugi radili. Smatram da je bilo moralno pisati protiv budala u svom narodu. Bilo je moralno pisati protiv onoga za koga drugi tvrde da je heroj, a kasnije se pokazalo da je zločinac. Moral je glavna stvar. Ili se bavi nečim kako treba ili nemoj uopšte! Ako si moralan čovek, onda ćeš početi da razmišljaš prvo o sebi, a onda i o onome kome daješ neku poruku. Verujem da nema većeg oružja koje dajete nekom u ruke od televizije i novina.
 
Novak Ivanović simbol istraživačkog novinarstva
 
Da li je novinar Novak Ivanović Vaš alter ego tj. da li ste kroz njega opisali sebe?
 
Da, ali ne samo sebe. Novak je alter ego čitave jedne generacije novinara koji su drugačije radili, kada je novinarstvo bilo istraživačko, a pomalo i detektivsko. A Muška je novinarka kakve danas nema. Ona je omaž mojim koleginicama iz „Duge“ koje su bile u pravom smislu muški novinari.
 
Da li mislite da je moral novinara danas uslovljen egzistencijom? Pre svega mislim na male plate i generalno loše stanje u medijima.
 
Ispričaću ti još nešto iz perioda kad sam radio u „Dugi“. Pozove me sekretarica i kaže: „Vanja, sutra putuješ, karta ti je naručena, dođi da uzmeš dnevnice, kada dođeš na aerodrom, idi u rent-a-car, uzmi kola, rezervisano ti je u hotelu“. A danas je dnevnica 150 dinara! Zamisli novinara koji putuje sa 150 dinara! Osećao sam se kao gospodin, a ovo danas je...Skoro je kod nas bio pisac Toni Parsons i upoznajući se sa njim, kažem da sam kolumnista u nekoliko novina. Pišem tri besplatne kolumne-za „Čikaško ogledalo“, za „Penziju“, u „Politici“ pišem priče jednom mesečno i  kolumnicu za „Blic ženu“, koja košta 2000 dinara. Nekad je bilo sramotno to reći! A Toni Parsons za jednu kolumnu zaradi 4000 funti! On može da živi od svoje kolumne, a mi to ne možemo ni da zamislimo! Kod nas su došle strane licence, ali nas plaćaju kao da smo fizički radnici! Glavni urednici, koji su njihovi ljudi do daske, imaju ogromne plate, a ti se pitaš zašto si završavala fakultet?! Da bi zvala poznate ljude i pitala ih šta misle o ovome ili onome? 
 
Nedavno ste se vratili iz manastira Krka u Kninskoj krajini, gde skupljate materijal za novu knjigu. Da li možete da nam kažete nešto o tome?
 
Taj manastir je sazidan na rimskim katakombama u koje sam ulazio. Tema naredne knjige je krađa i trgovina relikvijama u toku poslednjeg rata, jer su tada mafije novonastalih država sarađivale međusobno, a njihovi članovi su uglavnom bivši udbaši, koji su nekada radili za zajedničku državu, a sada rade za sebe. Manastir Krka je interesantan zato što je taj prostor početkom prvog milenijuma posećivao apostol Pavle, a tu je dolazio i apostol Luka, jevanđelista, koji je naslikao tri ikone Bogorodice po stvarnom liku. Dosta kao izazov za maštu!
 
Porodica najveća podrška
 
Šta smatrate svojim najvećim uspehom?
 
U privatnom smislu, to je porodica, što se vidi po deci. Uspešni su u onome čime se bave, rano su se osamostalili i sredili svoje živote. Ali taj momenat je veoma važan i za posao. Nesređen čovek se nikad na poslu neće iskazati, koliko god bio talentovan.  Oni su mi najveća podrška. U poslovonom smislu, to je film „Lepa sela lepo gore“ i roman „Oko otoka“. To mi je najbolji roman i teško da ću nešto bolje napisati. A spomenuo bih i monografije glumaca Petra Božovića, Miše Janketića i Marka Nikolića. Velika je čast kada te tako fantastični ljudi izaberu da napišeš njihove monografije. 
 
Objavljeno u Studentski intervju
  • 1
  • 2
  • 3

ClickMan

edukacija

VrsacPlus

KulturniCentarVrsac

ArchLAB

VAK

OklagijaRS

eVrsac

PricajmoOTome

VrsacMOJKraj

parakvadvs

PokrajinskiSekretarijatZaSportIOmladinu

OpstinaVrsac

TOV

Cefix